Gorivo: Loživo ulje - Ekstra lako (LUEL)

Loživo ulje je tekuće gorivo koje se dobiva frakcijskom destilacijom sirove nafte, a koristi se u malim i velikim energetskim postrojenjima (sustavi grijanja i pripreme PTV-a, industrijske energane, termoelektrane itd). Po kemijskom se sastavu najvećim dijelom sastoji od ugljika (oko 86%), a ostatak čine vodik (11 - 13%), kisik i dušik (0,5 - 1%) itd.

Prema hrvatskim se propisima loživa ulja mogu podijeliti u nekoliko osnovnih skupina s obzirom na fizikalno-kemijska svojstva i namjenu:

• ekstralako loživo ulje (EL): destilatno gorivo namijenjeno za izvore topline koji su opremljeni isparnim i pretlačnim plamenicima bez mogućnosti za njegovo predgrijavanje (tj. za sustave grijanja i pripreme PTV-a), a boji se crvenom bojom kako bi se lakše moglo prepoznati i time onemogućile zlouporabe
• lako specijalno loživo ulje (LS): pretežno destilatno gorivo namijenjeno za izvore topline u sustavima grijanja i industriji
• lako loživo ulje (L): miješano (destilatno i ostatno) gorivo namijenjeno za izvore topline koji imaju mogućnost za njegovo predgrijavanje pri skladištenju i uporabi
• srednje loživo ulje (S): ostatno gorivo namijenjeno za izvore topline u industriji (industrijske peći) i energetska postrojenja koja imaju mogućnost za njegovo predgrijavanje pri prijenosu, skladištenju i uporabi
• teško loživo ulje (T): ostatno gorivo namijenjeno za velike izvore topline u industriji (industrijske peći) i velika energetska postrojenja koja imaju mogućnost za njegovo predgrijavanje pri prijenosu, skladištenju i uporabi
• ekstrateško loživo ulje (ET): ostatno gorivo namijenjeno za velika energetska postrojenja u industriji.

Osim standardnih loživih ulja, postoje i tzv. niskosumporna loživa ulja čije su značajke gotovo jednake, osim što udio sumpora iznosi najviše 1% pa zadovoljavaju zahtjeve koje propisuje EU. Spremnici za loživo ulje su zatvorene posude namijenjene skladištenju loživog ulja u količini koja je dostatna za pokrivanje potrošnje tijekom određenog vremena, u pravilu tijekom sezone grijanja. Projektiraju se, izvode i opremaju s obzirom na odgovarajuće norme i protupožarne propise (npr. Pravilnik o zapaljivim tekućinama, NN 54/99), arhitektonske uvjete (položaj građevine, raspored prostorija u njoj, smještaj i veličina kotlovnice itd) i predviđenu potrošnju loživog ulja.

Spremnici za loživo ulje mogu se podijeliti na dva osnovna načina:

1. prema izgledu i mjestu postavljanja cilindrični ukopani (podzemni) cilindrični nadzemni ležeći i uspravni samostojeći ili baterijski za postavljanje u prostorije pravokutni zavareni za postavljanje u prostorije
2. prema materijalu izrade: čelični (cilindrični, četvrtasti itd) polimerni (cilindrični, četvrtasti, baterijski itd) armiranobetonski.

Ukopani ili podzemni spremnici danas su u primjeni najčešći. U većini slučajeva izrađuju se od čelika i cilindričnog su oblika, s jednostrukom ili dvostrukom stijenkom, prevučeni izolacijom i zaštićeni od korozije, mogu biti izrađeni i od poliesterske smole armirane staklenim vlaknima. Postavljaju se u iskopanu rupu u tlu čije je dno u pravilu betonirano (zbog zaštite podzemnih voda), sidre kako bi se spriječilo djelovanje sila uzgona i zatrpavaju slojem prikladnog materijala (najčešće šljunka). Na vrhu spremnika se nalazi otvor s priključcima oko kojega se izvodi betonsko okno koje se mora zatvarati poklopcem, a također treba izvesti odzračni vod. Samostojeći ili baterijski spremnici u posljednje se vrijeme sve češće koriste. U pravilu se izrađuju od polimernih materijala (polietilena, poliamida ili poliesterske smole armirane staklenim vlaknima), a postoje i čelične izvedbe. Isporučuju se s volumenima čak do 10.000 l, a više spremnika se može povezivati u baterije pri čemu se učvršćuju čeličnim profilima ili bandažama.

Polimerni spremnici imaju nekoliko osnovnih prednosti u odnosu na čelične:

• ne korodiraju
• imaju malu masu što olakšava ugradnju
• prozirni su pa omogućavaju uvid u količinu ulja izvana.

Zavareni čelični četvrtasti spremnici izrađuju se prema narudžbi, odnosno prema stanju na licu mjesta. Prikladni su kada nije moguć prijevoz, unos i postavljanje već gotovih spremnika (npr. kod postojećih zgrada). Mogu se točno prilagoditi postojećim dimenzijama prostorije, a jedino što treba izvesti je izolacija poda i zidova kako bi se onemogućilo propuštanje ulja u tlo. Sustavi za opskrbu ložišta izvora topline loživim uljem mogu biti izvedeni na tri osnovna načina:

• jednocijevni
• dvocijevni
• prstenasti

Jednocijevni sustav opskrbe loživim uljem sastoji se od samo jednog voda između spremnika i uljnog filtra iza čega prema plameniku mogu ići jedan ili dva voda, a uljna crpka mora imati mogućnost odzračivanja (il. 5.4). Kada od fitra prema crpki, odnosno plameniku idu dva voda, filtarski je uređaj opremljen i odgovarajućim odzračnikom. Takvi se sustavi u pravilu koriste za izvore topline malih učina i s gravitacijskim dovodom ulja.

Dvocijevni sustav opskrbe loživim uljem sastoji se od dva voda između spremnika i uljne crpke plamenika: polaznog (usisnog) i povratnog (il. 5.5). Na taj je način osiguran povrat viška ulja i zraka koji u njega može ući natrag u spremnik, a ujedno i hlađenje crpke. Prstenasti sustav opskrbe loživim uljem služi za opskrbu više izvora topline istodobno, a pri tome je redovito potrebna ugradnja tzv. međucrpke.